Čitaj, sine

Edina Bećović Koca – Novi Pazr, Srbija

Harun je rođen i živio u ul. Dositejevoj u porodičnoj kući svog oca sagrađenoj negdje poslije rata i neću vam reći kakva je kuća bila. I danas njegov sin Ismail često postavi pitanje svom ocu: "Zašto je naša kuća ovakva, babo?" "Poslijeratna, sine." Rastao je pored drvoreda previsokih lipa kojima vrh nikada nije uspio da sagleda, ali otkad je Ismail počeo da se raspituje i za to dokle te iste lipe sežu, Harun je počeo da izmišlja daljine i visine ili bi zanemario Ismailovo pitanje. Ta nemogućnost da sinu odgovori na svako njegovo previše radoznalo, ali pravo pitanje dvanaestogodišnjaka, užasavala ga je. Harun je radio kao taksista "na crno", bez table na bijelom Golfu 3. Radio je prvu, drugu, po potrebi i treću smjenu. Kući je često dolazio umoran i iscrpljen, posebno ljeti kada su velike vrućine. Merima je bila ta koja je završavala obaveze oko Ismaila. Vodila ga je u školu, pomagala mu oko domaćih zadataka, nekada izvodila u park, ali svakoga dana zajedno su mijesili hljeb. Onaj domaći, debeli, topli. "Neka zamiriše kuća, Ismaile" - govorila bi. Bio je ponedjeljak. Drugi ponedjeljak od početka nove školske godine. Ismail je došao kući iz prve smjene iz škole sa spiskom knjiga koje su mu trebale za šesti razred. Usplahiren: "Baba, pogledaj, sve ove knjige ću da pročitam kada mi kupiš! Zamisli čega tu sve ima! Možda baš u jednoj piše koliko su visoke ove naše lipe." Harun, koji i nije mnogo čitao u svom djetinjstvu, jer u tim godinama i nije bilo mnogo vremena za čitanje od poslijepodnevne smjene u obližnjoj pekari, gdje je radio kao pomoćnik i tako zarađivao za džeparac, ljutito i nepromišljeno odgovorio je da ni u jednoj knjizi neće pročitati ništa o običnim nekorisnim lipama koje tu već vjekovima stoje i tek katkad zamirišu kada puhne jak vjetar. "Ostavi se i lipa i knjiga, nego radi nešto korisno!" Ismailu su se oči napunile suzama i bez riječi je otišao u svoju sobu. Merima, koja je sve to gledala, priđe Harunu: "On je dječak, on želi da upozna sve i da nauči sve. Naše je da mu pružimo koliko možemo." Prekinuo ih je telefonski poziv komšije, hitno da ga preveze negdje. Harun je uzeo novac i ključeve sa stola i izašao, a komšija ga je već čekač: "Hajde, hajde, zakasnit ću!" Pošto se komšija Amer svo vrijeme namještao i uzbuđeno govorio, Harun ga je upitao gdje je pošao. "A ti ne znaš? Danas u Gazi Sinan-begovoj džamiji podne namaz klanja naš akademik Muamer Zukorlić." Harun je kao taksista stalno slušao priče o svima, raznorazne, pa i o Muameru. Jedni su ga kudili, drugi hvalili, ali nije nikada imao priliku da ga vozi ili razgovara sa njim. "Harune, hajde sa mnom" - izgovorio je Amer. Harun je prvo pomislio: "Nisam ja za taj svijet" i odbio, našavši razlog da već ima drugu mušteriju koja ga čeka, a onda je ušutio i dok je vozio Prvomajskom posmatrao jednu, pa drugu veleljepnu i prekrasnu džamiju, samo odjednom izgovorio naglas: "Hajde!" Nakon završenog podne namaza, svi su željeli da se rukuju sa Aakademikom, da ga potapšu po ramenu, ili čak on njih da potapše po ramenu, a Harun je samo stajao i gledao i gledao, a nije čuo ništa sem jedne riječi koju je prethodno Muamer izgovorio u svom kratkom obraćanju džematlijama: "IKRE." Nije uspijevao da izusti i nazove mu selam, da ga pita kako je, bilo šta. Samo je stajao nijemo i izgubljeno. Muamer je već krenuo ka vratima i primijetio je da Harun djeluje odsutno i potapšao ga je po ramenu, a onda krupnim i sigurnim glasom rekao: "Tebe nisam viđao ovdje. Treba li ti nešto?" Harun je bio iznenađen da se jedna takva veličina obraća upravo njemu. Malom, nebitnom taksisti. Ne znajući šta da kaže od oduševljenja Muamerovim pitanjem, izustio je: "Ismail, moj sin, želi da izračuna dokle dosežu lipe koje rastu u našoj ulici." Muamer se nasmejao i odgovorio: "Znaš li ti, brate moj, da lipe mogu da izrastu toliko visoko i da probiju sve sfere i cio kosmos, ali, isto tako, i da ostanu niske, pa da im svako živo biće kida cvjetove i gazi ih." Harun cijelu noć nije zaspao. Sutradan je sa sabaha otišao na pijacu, vratio se kući sa punim kesama južnog voća i tri vrela bureka te čekao Ismaila da stigne iz škole. Merima nije znala šta se dešava Harunu, ali bila je preponosna na svog supruga koji je odjednom zračio nekom svjetlošću koju kod njega nije vidjela svih četrnaest godina koliko je bila udata za njega. Užurbano je pospremala, postavljala doručak na sto, a iz kuhinje se već čulo pištanje đuguma. "Čaj je gotov" - radosno je izgovorila. Ismail je još sa vrata vikao: "Mama, šta ovo danas miriše!? Ovo nije naš hljeb!" Nije ni naslućivao da od danas u njihovoj kući miriše nešto sasvim novo, da je njihova kuća otvorila prozore i počela da posmatra u nebesa. "Ismaile, sada ćemo da doručkujemo, pa na podne namaz, a onda idemo u sve knjižare u gradu i kupit ćemo svaku knjigu koju poželiš» - rekao je Harun. Ismail je zinuo i ustima i očima, ne vjerujući šta mu babo govori i kao i svako dijete već počeo da nabraja koje sve knjige jedva čeka da pročita. O hemiji, o fizici, o univerzumu, želio je bajke i basne, ljubavne romane i pjesme. Nikada brže Ismail nije predao selam i već poskakivao u mjestu od sreće. Kako su završavali svi sa namazom, primijetio je da njemu i njegovom ocu prilazi imam ponosno se smiješeći: "Je li mali, jesi li izmjerio te lipe ili nisi" - upitao ga je Muamer. Izgubljeno je gledao njega, pa oca i odgovorio: "Nisam još, tek sada sa babom idem da kupim sve knjige koje mi trebaju - iz fizike, hemije i matematike" - nabrajao je Ismail. "Aha, znači babo će ti kupiti knjige. A ja želim tebi da poklonim jednu knjigu. Samo jednu. Kada je pročitaš tačno ćeš znati koju knjigu ćeš sljedeću čitati i tako redom. Nemoj nikada da prestaneš! Knjiga će spasiti naš narod i naše porodice. A ja ću te čekati ovdje, svakoga dana, sve dok ne izmjeriš svoju lipu i dođeš sa tačnim rješenjem." "Pa Vi ne znate koja je i kolika je moja lipa" - rekao je Ismail. "Ne zaboravi da sam počeo da čitam kada sam bio tvojih godina. I nikada nisam prestao. Sada želim da i ti naučiš isto, pa da zajedno određujemo visine i širine. Ne samo lipe, nego cijelog kosmosa." I zaista, Muamer se Ismailu nakon svakog narednog namaza obratio kratkom rečenicom, tako ga održavajući na istrajnosti u namazu i u čitanju. Jedne subote u novembru Ismail se rano probudio, gledao sa prozora dugo u lipe ispred kuće i shvatio: "Sve lipe rastu isto. Bitan je ugao posmatranja. Kada sam bio mali i dok mi je mama čitala bajke pred spavanje, kroz prozor sam gledao ovu lipu koja mi je tada dodirivala Mjesec. Danas, vrh te iste lipe jedva da prelazi krov trospratnice komšije Amera. Dokle, zapravo, sežu njene grane, pokazat će mi moje knjige i moj um kada odrastem.» Te novembarske subote Ismail nije zatekao Muamera, velikana ovog vremena, učača i učitelja, babove i njegove, te mnogih budućih generacija. Jedno veliko ime, jedan veliki insan, koji je na vrijeme shvatio suštinu postojanja na ovom svijetu i istrajno i neiscrpno nastojao da tu istu suštinu prenese na svoje savremenike. Dok je izlazio iz džamije, dječački razočaran što je ostao bez današnjeg razgovora, ne sluteći da je onaj jučerašnji bio posljednji, u Ismailovoj glavi je odzvanjala rečenica akademika Muamera Zukorlića: "Čitaj, sine.