Francuzica

Mujo Adžemović – Gornji Vakuf - Uskoplje, BiH

Papiri se gomilaju na ogromnom, smeđem radnom stolu dok oktobarsko sunce šalje posljednju vojsku sunčanih zraka da me nervira kroz prozor. Mada, moram da priznam, ova općinska kancelarija nikada ne izgleda ljepše kao u miholjsko ljeto. Imovinsko-pravni odnosi nisu Bog zna koja romantika. Meni, pravniku – poslastica. Bez obzira na sunce. „Hajde, Ahmede, završavaj to, idemo kući“ - dobro poznati sijedi pramen proviruje kroz poluotvorena vrata. „Idem, načelniče! Još samo sekunda!“ Naša kasaba nije glamurozna. Nema više od dva semafora i rijetko koji cirkus zaluta u nju. Ali ja je volim. Onih deset minuta hoda do babine kuće, nakon što sat otkuca popodnevno četiri na sahat kuli, su mi razgala. Silazim sa drugog sprata, otvaram vrata, pozdravljam čistačicu Esmu i prelazim cestu. Nakon gradske fontane, u sokaku lijevo, na kaldrmi ostavljam tačno pedeset pet koraka. I zvonim! „Selam, babo!“ „Alejkumu selam, sine. Bujrum, upadaj!“ Bijela brada i francuzica. Svježe opeglana, bijela košulja ispod prsluka. Zdjela banana na stolu. Miris kahve sa zahuktalog smederevca. Majkina svijetla šamija koja se nadvija nad mojom glavom dok mi nudi fildžan. U pozadini, na televiziji, Muftija drži vaz. Čeznem za ovim momentima čak i onda kada sam tu, iako mi ih ne manjka. Čini mi se da je svake sedmice nešto drugačije u njihovom mirisu. „Pametan čovjek“ - reče babo dok pojačava ton daljinskim. „Jeste, hvala Allahu. Zaista. Slušam ga počesto“ - odgovaram dok pokazujem babi sliku Muftije koju sam uslikao na njegovom predavanju u Domu kulture prije nekoliko godina. „Kako ide posao, sine?“ „Dobro je. Ne žalim se. Mada, moram da priznam, mučim se sa nekoliko projekata. Puno je posla, a načelniku se žuri.“ „Sine, otvori četvere oči. I pazi dobro šta radiš. Nemoj da nekome od tvog potpisa ostane uskraćen hak.“ „Znam, babo, znam.“ „Znam, babo“ – zvoni mi u glavi cijelu noć dok razmišljam o sutrašnjem danu na poslu. Braća Helkić, građevinci i dobro poznati biznismeni u našem kraju, muče nas papirologijom već nekoliko mjeseci. Mada, ruku na srce, iza svega stoji plemenit projekat – novo školsko igralište. Projekat vrijedan sto hiljada maraka. I sto hiljada glavobolja... „Ahmede, dokle si“ - ponovo promoli sijedi pramen u moju, ovoga dana, već tmurnu kancelariju. „Danas popodne finaliziram ugovor. I onda je to to!“ „Odlično! Donesem ti još neke papire na potpis, pa večeras planiraj da nam se pridružiš na večeri, da to proslavimo!“ „Ah, hvala Vam, ali zaista sam imao drugih pla...“ „Ma ne zezaj. Dolaziš i tačka. Bez tebe ovo ne bismopriveli kraju još sto godina“ - prekinu me. Dolazim. I tačka... Restoran Miris je najpoznatija lokacija u našem zavičaju. Ko je ovdje odrastao, nosi vjerovatno barem jednu veliku životnu uspomenu odavde. Načelnik i Helkići su već tu. Vidim ih kako se glasno smiju nečemu dok polahko pokušavam da se probijem do njihovog stola. Petak je, a Miris petkom ne ostavlja prostora ni za mini defile od ulaza do stola. „Evo i Ahmeda!“ „Ooo, Ahmed-beže! Pa gdje si ti“ - govori stariji brat kojem uvijek zaboravljam ime. Husein ili Husnija - nešto od to dvoje. „Dobro veče, kako ste“, odgovaram, dok pokušavam da se smjestim u izuzetno neudobnu stolicu. Sljedećih nekoliko minuta provodimo u neobaveznom ćaskanju. Ne dotičemo se posla, osim u anegdotama koje načelniku ne manjkaju. U posljednjoj deceniji u našoj općini zbila su se barem tri dugometražna filma, žanr tragikomedija. A on ih zna sve, od početka do kraja, jer mu barem toliko traju mandati. U pauzama smijeha pokušavam upoznati braću Helkić sa svime što smo uradili u proteklom periodu. Pričam im o izvještaju i pokazujem kopiju finalnog ugovora koji sam napravio lično, kako bih konačno stavio tačku na sve ove mjesece rada. Odjednom, šok. „Ahmede. Opusti se. Posao smo završili“ - prekida me načelnik. „Tako je, Ahmede. Ništa se ne sekirajte. Sutra uplaćujemo puni iznos i dvije stotine hiljada je na računu Općine dok si rek’o keks.“ „Molim? Ali, dvije stot...“ „Ahmede“ - pogledom oštrim poput britve presječe me načelnik - „Opusti se, fino ti ljudi kažu.“ Ostatak noći sruči se na moja prsa kao olovo. Olovo koje ne prolazi. Gotovo mogu da čujem sve kazaljke ovog svijeta kako lijeno prebacuju sekunde dok, čini mi se, u mojoj sobi vrijeme stoji. Dvije stotine hiljada maraka. Duplo više od dogovorenog. Moj potpis. Silne godine mog školovanja. Babine pare koje mi daje na ulazu u autobus... Jedino što protiče u ovom trenutku jesu slike koje se bore da padnu jedna preko druge. Dok pokušavam da ih uhvatim, nestaje mi daha. Jesam li to upravo postao saučesnik u prevari, pitam se. Idućih nekoliko dana provodim inkognito, u potpunosti se izolujući od svijeta. Zvanično sam na bolovanju. Nezvanično se u potpunosti rastavljam od svake koske u mom tijelu. Jedva mogu da nešto pojedem, a i to za hatar majci i ocu koje sam odlučio da posjetim. „Sine, ne izgledaš mi dobro nikako zadnjih nekoliko dana“ - govori babo, dok mi stavlja ruku na čelo. „Doduše, nemaš temperaturu. Šta je reć’“ - nastavlja. Prelomio sam. Nekom moram reći šta me muči, inače ću prosto propasti u zemlju. Dok mu objašnjavam, pokušavajući u potpunosti biti na tragu pravne terminologije, sve u vezi lažiranog ugovora i prljavog novca koji se slio u džepove naše uprave, osjetim kako mi vrelinu na obrazima sijeku suze. Nisam odrastao da varam svoj narod, znam, a svejedno se osjećam kao posljednja bitanga. „Sine, samo ću ti reći jedno: Istina koja se zadržava u sebi postaje laž. Tako kaže Muftija. I ja mu vjerujem. Moraš naći načina da se suočiš sa svojom istinom. Dok slušam kako se ove riječi utapaju u babin smiraj i moj nemir, stotine oluja prolazi mojom glavom. Prisjećam se svakog prekovremenog sata, neprospavanih noći, nezadovoljnih profesora i sindikata koji nam mjesecima dišu za vratom, sumnjajući u svaku dobru namjeru. Mislim kako su imali pravo, jer, evo, u sve to sad sumnjam i ja... „Ahmede, pauza“ - prolama se načelnikov glas iz kancelarije preko puta. Petak je, vrijeme za džumu namaz, tek shvatam dok pokušavam da se trgnem iz tupog pogleda u prazno, okrenut prema zidu. Ne odgovaram ništa. „Jesi li dobro“ - iznenađen mojim nereagiranjem upita načelnik. „Jjjessam“ - izgovaram nespretno dok pokušavam da pomirim mećavu i erupciju emocija unutar sebe. Gledam ga, još uvijek tupo, dok se pripremam za najveću raskrsnicu svog života. Nisam se spremao za ovo, ali sam spreman, oduvijek, da razlikujem dobro od lošeg. I sada to radim. „Načeniče, zašto ste to uradili“ - pitam ga tihim glasom, ali odlučniji nego ikad. Primijetim promjenu boje u njegovom licu. Jasno je da nisam morao da mu objašnjavam svoje pitanje. „Ahmede, što je bilo, bilo je. I ti ćeš biti dobar u ovome, vjeruj mi.“ Sljedeće što vidim je mrak. Nijemi, glasni mrak. I stomrakova u njemu... Izlazim na džumu... Sa rokenrolskim ritmom disanja i srcem koje iskače, dalje ne mogu da razmišljam. Guglam – Odjel za privredni kriminal. Pozivam broj. „Halo, izvolite, šta ste trebali?“ *** Babe i majke već odavno nema na ovom svijetu. Ponekad svratim u njihovu kuću, izračim je, namjestim zdjelu u kojoj je nekad stajalo voće i pogledam Muftijin vaz. Znam da bi babo volio tako. Stoga dijelim ove momente samoće s njim, zamišljajući ga još uvijek u njegovoj bijeloj košulji, svježe ispeglanoj, ispod prsluka. Od onog dana nisam u Općini. Nekoliko godina i desetine ročišta poslije nije ni načelnik. Ne žalim se, jer po prvi put upoznajem slobodu istine dok koračam ulicama svoje kasabe u radnom odijelu, lagan kao pero. Ponekad, dok sjedim u školskom dvorištu koje me koštalo karijere, a donijelo svaki mogući mir, prisjetim se Muftijine izreke sa babinih usana: „Istina koja se zadržava u sebi postaje laž. Šutnja radi nekog svog interesa vodi ka privikavanju na neistinu oko sebe. Govorite istinu – radi sebe!“ Znam, Muftija. Znam, babo.