San i pola života

Lejla Mišorep – Srajevo, BiH

Ne zna dan da bi noć voljela da nikada ne svane. Kao što ni život ne zna da bi smrt bila najbrža kada ne bismo voljeli život, bar malo. Neke rečenice i misli ostaju nedovršene. Ne besmislene, samo nedovršene. Baš kao i tuge. Mnoge tačke stavljene na kraju rečenice nisu njen kraj. Samo su prekid daha, prekid nade. A onda odjednom, opet sunce, i nebo i život. I nada što stanuje uvijek sama u prostoru beskraja. U toj nadi obitava ljubav - ljubav prema bližnjem, prema domovini, prema narodu, ljubav prema sebi. I tako krug nastavlja svoju putanju. Od noći do zore, od nedovršenih tuga do beskrajnih nada. I taj krug se ne zatvara. On samo pati što nije ravna linija. *** Uvijek sam se plašila da te pomenem u pjesmi. Ne zato što ne umijem da pišem pjesme, već zbog toga što te ne bi bila dostojna. Da su riječi imalo lakše, sada bi postojali romani o tebi. Ali o velikim ljudima sa velikim mislima i idejama veoma je teško pisati. Tada um postaje nitkov i ne dozvoljava misli da bude izrečena. Zbog toga uglavnom čitamo misli velikana i poštujemo ih, a kada o njima počnemo pisati, bijela hartija se postidi koliko je prazna. *** 6. novembar 2021. Plač. Tihi udar vrata. Zatvorenih vrata. Strah i panika. Mukla tišina, odjednom. Majka je izašla na balkon i jecala. Pogledom sam tražila sestru. Sjedila je u drugoj sobi i plakala. „Muftija je preselio“ - rekla je plačnim glasom. Nisam imala riječi. Znam da sam htjela upitati: „Kako, kada, zašto?“ Ali ništa nisam pitala. Osjetila sam kao da je u jednom trenutku vrijeme stalo dok su mi niz lice lile suze. Pomislila sam da nije istina dok me poziv iz Novog Pazara nije vratio u stvarnost. Tada sam bila sigurna da nas je uvaženi muftija Muamer Zukorlić napustio. Društvene mreže bile su prepune objava o uvaženom Muftiji. Vijest o njegovoj smrti prenosili su svi poštovaoci njegove riječi i djela. Na dan njegove dženaze u Novom Pazaru bol se miješala sa strahom – kako dalje bez takvog čovjeka? Njegov iznenadni bolni odlazak ostavio je svakoga bez riječi, bez misli, bez nade. Bio je to gubitak koji će bošnjački narod dugo osjećati. *** Nedovršene tuge pišu svoje strane. Paralele se granaju kao da nemaju svoj tok. Previše je grana jednog stabla koje će opuhati vjetar. Ne znaju. Da znaju, sada bi stablo cvjetalo svojim plodovima. Bili bi svi na istom putu koji im je bio predstavljen. Ponovo je noć progutala dan. I niko o tome nije mislio. Najveći ljudi imaju najveće tuge, a mi samo nedovršene. *** 19.10.2024. Tri godine su kako uvaženog rahmetli Muftije nema među nama. Bio je zaštitnik bošnjačkog naroda, oslonac i podrška narodu koji je bio na putu da izgubi svoj identitet. Taj narod je prestao da se plaši „drugog“ onog dana kada je rahmetli Muftija stao iza njega. Borio se kao lav. Borio se svojim životom za bošnjačko ime, za bosanski jezik, za ženu i majku Bošnjakinju, za njenu čast, dostojanstvo i njeno mjesto u društvu. Žena za hidžabom prvi put se slobodno kreće u društvu, ona je poštovana, ohrabrena, dostojanstvena. Bošnjak se prvi put ne krije iza svog imena, već s ponosom ističe da je Bošnjak. Koliko puta je odbranio bošnjačko dostojanstvo, čast i ponos svojim znojem, svojom krvlju, svojom dušom. Nađite čovjeka koji je njemu sličan, ako smijete, ako umijete. Nađite čovjeka njemu sličnog da o njemu čitamo kao što danas čitamo o rahmetli Muftiji. Teško. Gotovo nemoguće. Takav govornik i mislilac rodi se jednom u sto godina, imajući hrabrosti da to i pokaže. Obrazovan, načitan, emancipovan, ugledan, hrabar, istrajan, poznavalac mnogih naučnih oblasti i sfera, bio je strah i trn u oku malograđanima. On je ispisao životnu priču zbog koje smo svi porasli. „Ja sam musliman, Bošnjak, ponosan u svojoj vjeri, naciji i kulturi. Neću kleknuti ni pred kim, nećete me zastrašiti i natjerati me na asimilaciju – da se stidim toga što sam musliman.“ Kako da o takvom čovjeku napišete pjesmu, a da se pjesma ne postidi i nestane. Hoće li mala riječ biti dovoljna da rahmetli Muftiju ovjekovječi u koricama neke knjige, recimo, ili će morati da prođe još mnogo godina, pa da se ruka osmjeli za takav potez. Ne znam. Jedino što znam jeste da ništa nije dovoljno da pokaže poštovanje i neizmjernu zahvalnost za sve što je učinio za svoj narod. Nismo te bili svjesni dok si disao sa nama, dok smo dostojanstveno gazili putem koji si oslobodio za nas. Slušali smo te dok govoriš, a tvoje riječi smo razumjeli tek kada poslije tebe više niko nije rekao isto. Nismo se plašili svijeta i „drugoga“ jer si pokazao da se „drugost“ voli i poštuje. Kada si nas ostavio, ostavio si nas ponosne i prkosne, ali savijene od bola. Nikada više ni u jednom govoru nismo osjetili toliko snage i ljubavi, jačine i poštovanja. Činio si dobro čak i onima koji tebi nisu željeli dobro, jer se nisi nadao nagradi od njih, već nagradi od Boga. „Ljudima činite dobro zbog sebe. Ako vam uzvrate dobrim, potvrdili su svoju vrijednost, ako vam uzvrate zlim – nisu okrnjili vašu vrijednost, ali su potvrdili svoju bezvrijednost.“ Da smo znali tog hladnog novembra da ćeš posljednje predavanje održati za katedrom, sigurna sam da bismo te svi tada slušali. Svoje ogromno znanje nesebično si prenosio svima i svoj život okončao prenoseći ga. Hvala Bogu na takvoj osobi među nama i hvala tebi na putu istine i pravde, putu ponosa i prkosa. Buduće generacije imat će svog uzora, a generacije poslije njih ponovo će vjerovati u historiju. Oprosti što neke redove nisi čitao za života, ali smrt je bila brža od misli koja se plašila da postane, možda, pjesma *** 20.10.2024. U ime Allaha Milostivog Samilosnog, čekalo se slovo po slovo, slog, treba hrabrosti da se napiše pjesma, riječ se osmjelila da postane gorda i plaha, a pjesnik od stida i straha ne umije da pronađe rime, ni da u pjesmi pomene ime koje se plaši zaborava, kao ruka koja uči da stvara redove, stihove pjesme, a ne smije u oči da gleda ni da se nada, ni da se preda, gdje su oni što nisu vjerovali da ćeš moći, da si ostavio iza sebe neke ljude i jednog tebe, dal’ za pjesmu imaju snage, a duše im proste, nage, mirišu strahom, pjesma nastane mahom k’o priča o čovjeku koji daje život da ne bi bio svak’, daje ime, u imenu ti, Bošnjak, kamen koji zaboraviš, pa se spotakneš je k’o zemlja bošnjačka, kad je dotakneš miriše slobodom i ljepotom hidžaba žene, majke, supruge, sestre, sjene, snage svoga doma i topline i brine za svoj jezik, kulturu, naciju, za svoju djecu, njihovu generaciju, za svaki onaj porušeni most, za Božije kuće što su gorjele, za budućnost smiješ li, o čovječe, reći svoje ime dok iza tebe nema nikog, ili se kriješ iza imena svog dok izdaješ brata jedinog, ko smo mi, gdje smo, šta smo, u svijetu laži i obmana, strahova i opomena, on je ostavio jedan put, gord, prkosan, hrabar i ljut, plašiš li se da će pjevati pjesme u kojima nas nema il’ ćeš postati i sam pjesma i opomena, Venecija tone, Evropa tone, tone kolijevka, i dijete u kolijevci tone, tonu kontinenti, tone ruža u vazni od stakla, Murano, tone Murano, hotelska soba tone. nemoj da gledaš očima blijedim, ni kosama sjedim u ono čega nema više, kad pokvase nam zemlju proljetne kiše, padat će još snažnije i jače, a kad dijete u kolijevci zaplače, bez oca i bez majke, bez svoga imena, imena što su ga krili da bi još disalo, imena da bi se o njemu najljepše pisalo, od čeličnog Sandžaka do kraja Bosne, do historije i dna, tamo gdje smo prkosni od sna, gdje o nama svjedoče samo kameni spavači, pisci i pjesnici, modrog neba orači, tamo ćeš nas pronaći u rijekama što poslije krvi ponovo teku zeleno, u gorama što nebo ljube crveno, u riječima ovog čovjeka kojeg više nema, dok nam univerzum još jednu Veneciju sprema, nema, plašiš li se da ćeš izgubiti ime il’ se plašiš njega cijelog, njime, jesi li čovječe i hladan i gladan, ili samo zaboravljaš da si mali i jadan, od vrha pa nazad, sve do dna, jedino ti ime satkano od sna, od riječi u jeku koje si slušao u jednom čovjeku, čovjeku, borcu i humanisti, ima li te u tvojoj biti. *** Ovo je pjesma o čovjeku poslije čovjeka kojeg više nema.