Ujedinio nas je Muftija

Naima Mukić – Gornji Vakuf - Uskoplje, BiH

Sunčeve zrake probijale su kroz prozor zamagljen od rose osvjetljavajući dio ormara i staru rasklimanu stolicu na koju je sinoć bačena mokra odjeća. Po količini svjetlosti u sobi, Nemanja je tačno u minut mogao da procijeni koliko je sati i već je znao da je zakasnio dobrih dvadeset minuta. Možda u nekom drugom domu tih dvadeset minuta ne bi značilo ništa, jer svakako je nedjelja, ali dani u sedmici ne znače ništa stadu ovaca i svim poslovima koji čekaju samo na njega. Podigao je sa sebe zakrpljeni jorgan, a nekoliko guščjih pera je otplesalo svoju igru po sobi, lagano se spuštajući na pod i dajući mu na znanje da je vrijeme za još jednu zakrpu. Nakon ove više se neće ni znati kakav je jorgan prije bio. Obukao je odjeću koja je bila na stolici i teškim izdisajem sebi dao na znanje da je spreman za novi dan. Škripanje vrata najavilo je njegov dolazak, a majka ga je već čekala s usnama razvučenim u osmijeh iza kojeg se krio par pokvarenih zubi. „Evo, ispekla sam nam krofne,“ izgovorila je Nemanjina majka dok je po krofnama istresala prah iz kese u kojoj je prije bio šećer u kocki. Iako nedjelja ništa ne znači stadu ovaca, Marica je uvijek nastojala da baš na taj dan pripremi nešto posebnije. Nije to nikada bila velika gozba, ali smisli nešto drugačije tek da mirisi iz kuhinje naznače da je nedjelja. Jer kakva je da je, Sveta je. Proždrljivo zagrizajući krofnu i punih usta, Nemanja je štipnuo majku za obraz. „Ma Marice, carice,“ kako je od milja zvao, “zlatnije od tebe na svijetu nema.“ Majčino srce se ispuni radošću, a već ozareno lice poprimi još neki posebniji sjaj. Nemanja joj je bio sve na svijetu. Jedina nada. Jedina radost. I jedini smisao za život. Rodila ga je čim je napunila sedamnaest godina. Čovjeku koji je od nje bio duplo stariji. Čovjeku kojeg nije voljela. Čovjeku čije se sjene bojala. Očeve kockarske dugove otplatila je udajom za Dušana, ne znajući da će ostati dužna sebi sebe za života. „Odoh, Marice moja, već sam dobro zakasnio.“ „Sine Nemanja, ovi rukavi su ti još mokri,“ izgovorila je dok je pokušavala da mu utrpa još koju krofnu u džep. „Po stoti put ti kažem da ne oblačiš mokro. Sada ne osjetiš, ali za koju godinu sva će ti ta nepažnja doći na naplatu.“ „A neka Marice, carice. Čim izađem na zrak to je gotovo za deset minuta.“ „Hajde, molim te, obuci onu očevu staru jaknu, ona je topla. Baš za ovog vremena.“ „Ne, majko!“ Storgi Nemanjin glas majčinu razigranost pretvori u usplahirenost. „Pa sine, kakav je da je, otac ti je.“ Izgovorila je to glasom punim srama, oprezno i prestrašeno, kao da joj Dušan još diše tu za vratom. „Neću ništa njegovo! Ne znam zbog čega je još uvijek i čuvaš.“ „Pa čuvam je samo da imaš kad ti se ta pocijepa. Znaš i sam da za drugu nemamo.“ „Ama radije ću go biti, ali njegovo neću.“ * * * U životu možeš da biraš sve. Osim parčeta zemlje na kojem si rođen. I sjemena iz kojeg si iznikao. A Nemanji je sudbina dodijelila da baš to što nije mogao sam da izabere odredi njegov život. Rat u Bosni je završen prije nekoliko godina, ali bitke među ljudima još uvijek traju. Bitke gdje je svaki pogled presuda, a svaki šapat oružje. Nemanja je znao da njegov otac nije bio heroj. Niti je pokušavao to da poriče. Njegov otac je ostavio rat iza sebe, ali rat nije ostavio njega. U Bosni je ostavio dušu, a kasnije je i sam sebi oduzeo tijelo. Jer šta će mu tijelo bez duše. Ljubav prema ocu koju je nekoć imao pretvorila se u gorčinu, a djetinjstvo u borbu da dokaže da nije isti. Nemanja je odrastao u sjeni tuđih grijeha, boreći se da iz tog mraka pronađe svoje svjetlo. * * * Tupi bolovi u stoamku i blato u kojem leži. Mogao je svaki put da čuje zamah pesnica koje ga udaraju. Ali od svega najviše su ga boljeli uzvici „četnik“. Čak ni u najgorem stanju Nemanja nije htio da pusti jauk, ili još gore, suzu. Ležeći u blatu i prekriven krvlju nije dao svog ponosa. I najednom je samo začuo urlik: „Dosta!“ I tada se svi razbježaše. Prvi put je neko stao u njegovu odbranu. Prvi put je vidio ispruženu ruku. Ruku spasa. Bio je to Salih, sin seoskog imama. Par godina stariji. Kršan i snažan. A zbog pravednosti koja ga je odlikovala, svi su ga se ustručavali. „Hajde, ustani. Budi siguran da te više neće dirati.“ Skupljajući razbacane knjige iz blata, Nemanja je pokušavao da se sjeti ko je on. „Ja sam Salih. Drago mi je da se upoznajemo. Ali da znaš, nije mi drago što se upoznajemo u ovoj situaciji.“ „Nemanja, drago mi je. I izvini što ti ne pružam ruku, prljava je.“ „Nema veze, meni ne smeta,“ izgovorio je Salih kroz osmijeh dok je pružao ruku. „Znaš, niko ne zaslužuje da bude u ovoj situaciji.“ „Znam, ali nekako sam i navikao.“ „Tim i gore. Znaš, nacionalizam je zlo. U njemu stanuje mržnja, a mržnja uništava druge, a nakon toga gori same nas.“ „Wow, jesu li to tvoje riječi? Nisam nikad čuo da neko ljepše opiše nacionalizam.“ „Eh, kamo sreće da i ja tako mudro zborim. To su Muftijine riječi.“ „Ko ti je Muftija?“ Salih se osmjehnu: „Pa znaš, muftija u islamu označava glavni vjerski autoritet na nekom području. Kod nas u Sandžaku muftija je Muamer Zukorlić. Ali dovoljno je da kažeš – Muftija, i svi već sve znaju. I tako, korak po korak, riječ po riječ, uputili su se skupa do škole, ne sluteći da će im taj susret biti sebebom pravog prijateljstva. * * * Jurnuo je Nemanja iz kuće zapaljen od ljutnje. Majčino pominjanje jakne samo je pokvarilo septembarsko jutro namirisano krofnama. Puno mu je falio Salih. U ovakvim situacijma bi uglavnom otišao do njega i smirio bi bijesnu glavu. Ali Salih već pet godina nije u selu. Otišao je u medresu u Pazar i samo ponekad dođe ljeti. Čak su mu se i roditelji odselili pa ga malo šta veže za to mjesto. A i ovo što dođe, bilo bi mahsuz zbog Nemanje. Falili su mu razgovori sa Salihom. Niko nije mogao da ga bolje razumije od njega. Pričali su lahko o svemu. O knjigama, o ovcama, o različitostima, o Bogu, o sličnostima. Sanjali su o tome da će jednog dana otići skupa na univerzitet. Da će im biti lahko dostupno sve o čemu žele da uče... Ali život jednostavno nije takav. Nekom parče zemlje i sjeme iz kojeg je iznikao da krila, a nekom savije leđa od tereta. „Nemanjaaa! Nemanja, sine!“ Iz dubokih misli trznu ga majčin glas. „Dođi brzo. Imaš poziv od Saliha. Kaže da je hitno.“ „Hej, drug. Šta je bilo? Gdje gori? Inače me ne zoveš nikad nedjeljom, je li sve okej?“ „Ovo je bolje od okej. Spakuj samo osnovne stvari. U utorak šaljem auto po tebe. Dolaziš i ti u Pazar.“ „Čekaj, čekaj! O čemu pričaš?“ „Muftija je otvorio univerzitet. Našao sam ti stipendiju i sredio smještaj i hranu. Tvoje je samo da dođeš.“ „Ama, čekaj, čovječe! Šta si mi sredio na muftijinom univerzitetu? Zaboravljaš da sam ja Nemanja. NE-MA-NJA!“ „Znam ko si i šta si. Zato sam ti i sredio sve ovo. A muftijin univerzitet je internacionalni. Svi su dobrodošli.“ Nemanja je ostao zaleđen u nevjerici nekoliko trenutaka, a potom ispusti još jedan uzdah. Ali tako dubok i jak kao da je njime odagnao sav teret i težinu koju je do sad živio. „Pa dobro. Ako je tako, doći ću.“ * * * Sjedeći u studentskoj klupi Nemanja je s oduševljenjem slušao i pomno pratio svaki pokret. Žurno je u notes zapisivao riječi svog novog profesora – Muftije. „Zajedništvo je moguće samo u dobrom djelu. I samo činjenjem dobra pobijedit ćemo gorčinu tragičnih trenutaka...“