Ujedinio nas Muftija

Mujo Adžemović – Gornji Vakuf - Uskoplje, BiH

Brodarevo je uvijek bilo obično mjesto. Mali običaji. Male sreće i radosti. Mali ljudi. I veliki, najveći inati u njima. Inati kakve samo Sandžak ima. Glavne sokake prvo okupa crkveno zvono. Onda dođe ezan. Ta kohezija dvije različitosti, spojene u jednu cjelinu, utkala se i u najbolje i u najdalje duše. I u one najveće. I u one najsitnije. Jeka zvona. Glas mujezina. I onda krene život. Džaferovi somuni oboje zrak ćurekotom. Stojanova kafana miriše na svježe oprane stolnjake. Milicina radnja ofarba ulicu najšarenijim bojama sa izloga. Sve u Brodarevu ima smisla. I sve je kako treba. Sve dok... Novembarski prasak tišine. Jutro kao i svako drugo. Petak je. Samo, sedam je sati, ali udarci zvona se još ne čuju. -Pope, je li sve u redu, majstor Miloš, koji zabrinuto dotrča do crkve, svoje prve komšijske kuće, prolama dvorištem prema tornju. -Sajla je pukla, Miloše, zabrinuto odgovori pop Jovan. -Opet to staro zvono, promrmlja Miloš negodujući. Pola sata kasnije, pijaca je brujala o samo jednoj temi: zvonu. Pošta, pijaca, svaka kafana. Manje-više, svako je imao ponešto da kaže. I da nadoda svoje zrno hipoteze na „teoriju o dotrajalom zvonu.“ -Nikad nije ni valjalo. -Znaju li ti majstori ikad išta da poprave? -Ukinite ga skroz, kad se svako malo kvari! Kroz žamore nejasnih riječi i jasnih smrklosti na licima prolaznika provuče se i imam Mustafa. Otkako Muftije nema, malo kad ga se može sresti u javnosti. Osim, baš, petkom. Kažu da je tog šestog novembra dvije i dvadesete plakao kao dijete otrgnuto od majke. Kao, ustalom, i cijelo Brodarevo. I cijelo Prijepolje. I cijeli Sandžak. Ali, i ovog petka prije džume, ponovo se našao na štandu starog komšije Arsenija, po navici. Došao je dobri efendija Mustafa po svježi sir za svoju hanumu Ajšu. -Ono moje, Arsenije. I kako si mi inače? -Izvoli, efendija. Ma dobro sam, samo evo, nešto ovo zvono... -Koje zvono? -Ma crkveno. Izgleda da se pokvarilo. Pukla sajla. Mustafa poluzbunjeno ostatak razgovora privede kraju. Još malo i vrijeme je za džumu. * * * Malo kad je Brodarevska džamija ljepša nego petkom. To su oni sitni, ali presudni momenti u kojima shvatiš da su i džamija, i harem, i džamijska kaldrma satkani od ljudi pa tek onda od betona. Dok se polahko popunjavaju i zadnji safovi, a posljednje džematlije okapavaju mokre ruke nakon abdesta, prolama se glas mujezina Edina. -Dragi moj Edine, o kako me podsjetiš na hazreti Bilala, u sebi misli Mustafa, utapajući se u milozvučni glas svoj mujezina i pripremajući za hutbu... -Dragi džematu. Muftijin džematu, otpočinje Mustafa. Malo kad se čuje nešto osim teškog izdaha na efendijinoj hutbi. Mustafa je čovjek čije riječi dušu krijepe, iako često priča sasvim malo. -Vi ste čuli šta se desilo s našim komšijama jutros. Vjerujem da znate da im je zvono pokvareno. Muk. Blaga zbunjenost. Ljudi se kriomice susreću pogledima koji propituju poentu Mustafinog govora, ali i dalje ne razumiju. -Na nama je, dragi moji Brodarevci, da pomognemo naše prve komšije. Jer kako je Muftija govorio: 'Mi smo dužni da uradimo ono što možemo!' U džamiji još uvijek muk. Ali sada, i orošena lica koja pamte još uvijek žive riječi svog Muftije. I jedno sjećanje. I jedan emanet. Brodarevo sjećanje na Muftiju je još uvijek živo. I boli. I miluje. I liječi. O, itekako je živo. Poslije namaza, pred džamijom ostade njih sedam. Asmir, Kenan i Omer se znaju još od školskih dana. Muamer, Haris i Ahmed su komšije. A bravar Admir je tu decenijama. Još dok su bili dječaci, ponekad bi ih gledao kako igraju fudbal na lokalnom igralištu. Sad su to već momci. Ljudine. A sada s njima, i već odavno s titulom ljudine, i Admir. -Efendija, tu smo šta god treba. Znamo oko željeza. Nije to nikakva nauka, odlučno reče Omer efendiji Mustafi koji odlaže ahmediju i džube ispod minbera. -Aferim, momci, odgovori Mustafa. Do ikindije, pred crkvom se skupi omanja grupica ljudi predvođena sedmorkom. I Mustafom. Pop Jovan otvara vrata crkve, pomalo iznenađen nenadanim skupom. -Pa ja sam mislio da više nikog ne zanima ovo zvono, obrati se Mustafi, istovremeno blago pokušavajući sakriti crvenilo na licu. Admir se nasmije: -Nismo ni mi, Jovane, mislili da ćemo ga popravljati. Al' eto, Muftija nas nadahnuo da budemo ljudi, pa kud puklo da puklo! Pop Jovan uzvrati suznim osmijehom. -Eh, da mi je kolega Muftija živ da vidi ovo, rekao bi da svijet još nije propao. Mustafa sjetno obori pogled. A onda doda: -Svijet propadne tek kad se ljudi prestanu gledat' u oči, moj Jovane. U narednih nekoliko sati niko ne progovori ni riječi. Sve što se Brodarevskom crkvom prolamalo bila je škripa dasaka i tek pokoji udarac željeza. Najednom, zvono. Umjesto u sedam sati ujutro, tog dana prolomi se ehovska jasnoća, dobro poznata Brodarevu, kroz cijelo naselje. Ljudi izađoše na pragove svojih kuća. Stojan otvori vrata kafane. Milica izađe napolje. U čudu, jedan po jedan, ljudi iz komšiluka promoliše na prozore, ne pitajući se ništa. Svi sve znaju. Sve je opet lijepo. I sve je opet stvarno. Brišući znoj sa čela i izlazeći na crkvena vrata, Admir, niotkud, a kao nadovezujući se na prethodni razgovor, poruči: -Znaš, pope, kad malo bolje razmislim, nije ovo zvono pokvareno ni bilo. Mi smo se malo raspali. A zvono smo samo zakrpili da nas podsjeti na to ko smo. Odlazeći, grupa predvođena efendijom Mustafom naiđe pored Džaferove pekare. Tamo, na radiju, jasno, pitomo, bratski, kao nekad, prolomi se Muftijin glas sa radija: -Naš zadatak nije da spasimo svijet od svih tragedija i nevolja. Mi smo samo dužni da uradimo ono što možemo. Tog petka, Brodarevo ponovo utonu u zajedništvo.