Ujedinio nas je Muftija

Jasmin Dorić – Srebrenik, BiH

Kad su se planine Peštera šapatom klanjale, kada su se glavešine ispred oluja sklanjale, Ibar je potekao tiho da ne ometa njegov umiljati glas, da nam donese dugo očekivani spas. Dok su drugi bježali u rupe, na svoje ukalupljene klupe, uživajući u miru dunjaluka, on je hodio stamen kao lav, čvrst kao splav. Ponosno je hodio, ne da bi zemlju predaka gazio, nego da bi narod budio i pazio. Dovoljno vičan, a nimalo sličan, bez kapi oholosti među narodom svojim, među čudima što Allah stvara dok se čuje dječija graja, da nam niti pokidane spaja. Narod mu je vjerovao bez obzira na vjeru, naciju i nametnute rute, jer kada iskrena usta govore, gluposti zašute. Kada znanje progovori u punom kapacitetu, nema spasa ni u jednom entitetu, ni u bilo kakvom vetu. Znanje bez straha, jezik bez kosti, razum od Allaha prosvijetljen, hrabro srce i duša zahvalna Gospodaru je gromada koju smo imala u takvom Božijem daru. Muamer Zukorlić je bio amanet sa neba, nešto što zalutalom narodu najviše treba, kao voda pustinjaku, kao knjiga voljenom đaku, kao kiseonik u zagađenom zraku. Bio je Uhud za sve političare regiona, nedostižna vasiona, bio je potrebna riječ koja reže kao jatagan, mehlem za stare rane i kalem za polomljene grane. Njegov elokventni i prodorni glas je ezan sa munare, zlato naše sehare, duša ponosnog Sandžaka, nur čistog zraka, svjetlo minbera što narod izvodi iz mraka. Eh moj muftija, zemljo moje zemlje, imamu moje čiste vjere, brate mog bratstva, snago našeg jedinstva, ljepoto našeg potomstva, hedijo predaka, snago naših budaka, eho našeg Kiraeta, amanet našeg selameta. U vakat kada su mnogi šutjeli, ti si jače govorio, u vaktu kada su mnogi padali, ti se nisi umorio. Nema čovjeka koji je bio ravnodušan kada si iz svog srca govorio. Budio si nadu, njegovao ljubav, poklanjao pravi put jednostavnom srećom obasjan, nostalgijom popločan i dobrotom ispraćen. Najviše učini čovjek ko je samo darovima Boga plaćen, ko je takav kakav je najbolje shvaćen. Gledao sam te i nadao se da ću samo bolji čovjek biti, da ću se kao ti svojim ahlakom ponositi, da se pred iskušenjima neću kriti, da ću zadovoljan sa osmijehom umrijeti svjestan da ništa materijalno neću ponijeti. Da ću stojati poput tebe na poljima ljubavi i pomirenja, na igralištu poštenja, da ću biti stećak među bokorima moje zemlje, ahbab među komšijskim jatima, borac za ljudska prava i onda kada mi od tuge klone tvrda i ponosna glava. Jer i ti si, muftija moj, imao poseban kroj, siromašne vanjštine i bogate nutrine, djela običnog, poštenog čovjeka, a nezaboravno i vječno ime. Nisi se bahatio time. Stajao si poput starog nišana među srušenim mezarima, uspravno, časno, bez straha jasno. Šutio si, a čuli smo te glasno. Čuli smo te iz rake dok si na vječni počinak pošao, spuštenih ruku, nasmijanog i čistog lica, kao bijela ptica. Osmijeh ti se danima nije skidao sa lica, sve ispite si prošao bez muke, da Gospodaru pružiš svoje čiste i nevine ruke. Da nam iz Berzaha otvoriš vrata Dženneta kad nas telal vikne i kad čujemo rog, da nam dokažeš koliko nas voli jedini Bog. Da nam pokažeš zbog čega smo se borili. Borili sa tobom. Neumorno si radio za naše ujedinjenje, bez stranačke knjižice, samo uz dove naših nana i krvne struje zaliječenih grana. Znao si važnost krvavih opanaka, bijelih vrhova naših proplanaka, čugelja naših đedova, pendžera sa kojih ubojiti pogled sijeva i amanet koji ne zastarijeva. Znao si tradiciju svojih Bošnjaka, svaki krvni sud svoje zemlje i vjetar sa horizonta. Znao si šta je novo sa zapadnog fronta. Sandžak ostade da te pamti i voli, da pokazuje da nije geografska greška nego tvrđava ponosnih ljudi punih gostoprimstva i onih malih životnih sitnica, gdje isto žive domaćin i skitnica. Gdje je bolje trčati bos, nego spavati u svili. Gdje su najljepši preci u džamijama bili. Pamti te region, a i cijeli kulturni svijet, cvjetaš kao ljijan, kao najdraži cvijet. Boljelo nas je čuvati svetinje i svoje ime, ali bez boli nema heroja, gazija, moći, ni kvaliteta. Bez naše vjere, pameti i učenja nema autoriteta. Ne budimo od onih što žive od mediokriteta, od onih što žive od nacionalizma i šovinizma bez obraza, bez stida. Neka između nas nema slutnji i obmana iza nametnutog zida. “Ma koliko puta Drina bila krvava, ma koliko bila valovita i ma koliko bila hladna i duboka - sva je sitna za naše nacionalno jedinstvo.” Mi smo pozornica, igralište i putokaz za naše potomstvo. Svojim ponašanjem pišemo svoje i njihove biografije. Svojom historijom krojimo geografije. Svojim radom gradimo moći. Svojim razumom otvaramo oči. Ne možemo svijet spasiti od svih tragedija i zla, ali možemo stojati na dobroj strani tla. Biti na putu istine i pokušati dati doprinos za spas ove planete. Pokušati spasiti svako nevino dijete. Pokušati se sačuvati poganog jezika i nemušte duše i srca. Pokušati ne letjeti u visine, a biti najljepša ptica. Kada si otišao, ahbabu moj, nismo plakali što te nema više, za nas su plakale rodne kiše. Smijali smo se što smo te imali, što smo naučili ono što nismo znali, što si nam sedždu svojim čelom učvrstio, što nas nisi kukavički napustio. Hodili smo stazama koje si utabao za nas ponosno noseći tvoj gorostasni glas. Kao rijeka ćemo i dalje teći kroz visoravni i doline, noseći tvoje ime. Od mirisne Sjenice do stare Zenice, od Bijelog polja i crnih gora do stjenovite Hercegovine i sinjeg mora. Do šehera, golubova i Sebilja, do vječnog neba punog obasjanih kandilja. Sad kada nas bure lome, glasnije se smijemo tome. Sinovi nam postaju veliki ljudi, strah u nama jenjava, a jačaju ramena i grudi. Inat se na tvrdim čelima slama, a od sjajnih kandilja izbjegla je tama. Svaka tvoja riječ nikako ne stari, niti je umrla sa tobom, od tvoje daljine, ubližava nas sa Bogom. Pretvaraju se u snažne ideje i ljubav. U plamen. U kamen. U zavjet. Svaka tvoja misao je naš roditeljski savjet. Znak pored borbenog puta, testament iz skromnog kaputa. Mi smo tvoji svjedoci. Hrabri vojnici. Sinovi. Kćeri. Nosimo te u knjizi, u srcu, u sebi. Nosimo iman ka Bogu i tebi. U jeziku. U koraku. U borbi. Ujedinjenje po ljubavi ne puca, ne truhne, ne gori. Ono što duša od miline zbori. To se prenosi sa koljena na koljeno. Kao zakletva. Kao bajrak. Kao sloboda.